Na samom početku svog mandata, novi ministar prosvete Mladen Šarčević, načinio je nekoliko poteza koji su naišli na odobravanje učitelja i nastavnika. Nagoveštaj popravljanja urušenog materijalnog položaja prosvetnih radnika, svakako je jedan od njih.

Milana Jevtića, člana predsedništva Unije sindikata prosvetnih radnika Srbije zaduženog za obrazovni resor dugogodišnje sindikalno iskustvo i višedecenijski staž u kragujevačkoj Politehničkoj školi naučilo je da ne veruje mnogo obećanjima političara.

Poznat je po svojim kritičkim stavovima prema raznoraznim reformama i projektima sprovođenim nad srpskim obrazovnim sistemom.  Sličnog je mišljenja i kada je u pitanju novotarija u vidu dualnog obrazovanja.

- Njime se podstiče duh poslušništva, da budemo precizni, ovladava se veština za obavljanje posla na konkretnom radnom mestu. Šta se dešava kada radno mesto nestane, promoteri se nisu potrudili da daju objašnjenje. Takvu vrstu radnika i poslova na najbolji je način opisao Čarli Čaplin u svom poznatom filmu „Moderna vremena”, kaže Jevtić.

Lični stav o dualnom obrazovanju izneli ste u autorskom tekstu „Non nova, sed nove“, ali kakav je stav sindikata prema dualnom obrazovanu?

- Stav bi mogao da bude izgrađen tek nakon jedne opsežne rasprave, koju bi trebalo da imamo u okviru struke i na kojoj bi bili izneti argumenti za i protiv. Želeo bih da napomenem da Srbija ima usvojenu Strategiju obrazovanja koju su napisali vrlo emininentni stručnjaci. U ovoj strategiji se dualna nastava nigde ne spominje ni u naznakama. U njoj se favorizuje gimnazijsko obrazovanje, povećanje broja visokoobrazovanih...

Ipak, vaš sindikat je i prema Strategiji imao skeptičan stav.

- Imali smo primedbi na pojedine ciljeve, smatrali smo da bi neki od njih trebalo da se modifikuju, da se ne ide tako radikalno u promociju gimnazija, na uštrb srednjih stručnih škola.

O OPTEREĆENJU UČENIKA

- Kada se govori o opterećenju dece misli se na broj časova, što je vrlo problematično. Istina je da broj časova prevazilazi zakonski maksimum, međutim, ne zahtevaju svi časovi od učenika isti napor. Neki su za decu razbibriga. Kada počne da se priča o opterećenju najčešće se tom prilikom ukidaju časovi koji su deci relaksirajući. Sve u svemu, programi i standardi moraju da prođu kroz ozbiljno preispitivanje, jer oni zaista ne valjaju, kaže naš sagovornik.

Slažete li se sa tvrdnjama pojedinih stručnjaka da je postojeća strategija u suprotnosti sa dualnim obrazovanjem?

- Promoteri dualnog obrazovanja će vam reći da ono neće obuhvatiti svu decu. Evo u ovom momentu je u pitanju svega 500 učenika. Od tih 500, u Kragujevcu, u Politehničkoj školi u kojoj radim, je 150. Pri tom to baš i nije pravo dualno obrazovanje. Politehnička škola ima jednu od podvarijanti, to je tek neka vrsta saradnje između škole i određenih preduzeća.

Veliko je pitanje kako uopšte ovaj model primeniti u Srbiji. Dualno obrazovanje sprovode Nemačka, Austrija i još nekoliko zemalja koje imaju jaku privredu. Srbija, na žalost, nije takva zemlja.

Pred početak nove školske godine obrazovanje je dobilo i novog ministra. Kako ocenjujete stavove i planove koje je do sada iznosio u medijima?

- Ministar je krenuo sa jakim rečima, sa obećanjima, sa pričom uradiće ovo ili ono. Međutim, uvek postoji određeno nasleđe koje dobija u svom resoru. Tu je i ono pitanje da li će on imati hrabrosti da se suprotstavi premijeru u onim stvarima u kojima bi trebalo da mu se suprotstavi. Uostalom, sve će biti jasno onda kada se bude usvajao novi budžet.

Već nekoliko godina obrazovanje dobija tek jednu osminu budžeta. Taj trend smanjenja je krenuo 2011. godine, i od tada je počela i neka vrsta sunovrata obrazovanja.

Kada smo kod teme budžeta i novca - platne razrede više niko, osim sindikata, ni ne spominje. Zašto?

- Učestvovao sam u debati o platnim razredima i u Palati Srbije u Beogradu i ovde u Kragujevcu i na osnovu iznetog došli smo do zaključka da onakve platne razrede, kakve je ministarstvo koje je vodila Kori Udovićki želelo da usvoji, ne treba ni uvoditi. Ponuđeno je ne ono što bi trebalo – da se kompletan državni sektor obuhvati platnim razredima, već da se to uradi samo na nivou prosvete, zdravstva i institucija kulture. Javna preduzeća bi ostala van toga, a obrazloženje je bilo da će ona ići u privatizaciju. To je bilo ključno mesto gde smo se razilazili, jer je naš sindikat bio za to da platnim razredima treba obuhvatiti čitav javni sektor bez izuzetka.

Kakav je položaj prosvete, ako se uzmu u obzir sve finansijske restrikcije? Kakvi su uslovi rada u školama?

- Nisu problem samo materijalni uslovi. Donošenjem Zakona o osnovama sistema obazovanja i vaspitanja iz 2009. godine svi disciplinski mehanizmi se izmiču iz ruku prosvetnih radnika. Postoji određena tendencija da se prosvetni radnici disciplinuju različitim merama, a u isto vreme se u prvi plan ističe priča o dečijim pravima, pravima roditelja, društvene zajednice... Nastavnicima je praktično oduzeta jedna važna uloga – uloga vaspitača.  

Zašto su pojedini prosvetni radnici  kao svojevrstan šamar shvatili  izjavu ministra da će roditelji ubuduće ocenjivati profesore?

- Pitanje je da li su u pravu. Sve zavisi od toga na šta je ministar mislio. Naravno da većina roditelja nije kvalifikovana da ocenjuje kvalitet rada nastavnika. Ne možemo od njih tražiti da budu neka vrsta evaluatora, pre svega zbog činjenice da su oni subjektivni u svojim ocenama. I sam sam roditelj, te sam svestan da nisam u stanju baš uvek da svoje dete objektivno procenim.

Taj njegov stav je manje više naišao na odijum možda iz pogrešnih razloga. Mislim da je on pre svega mislio na veću ulogu roditelja u školi, odnosno na iznalaženje mehanizama za veće uključivanje roditelja u rad škole. Tako nešto mogu samo da pozdravim.

O NOVOM MINISTRU

- Nijednom se rečju ministar Šarčević nije se osvrnuo na brojne projekte u kojima učestvuju činovnici i bliski saradnici Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja? Hoće li pomenuti šta se dogodilo sa milionima potrošenim za inkluziju, za „razvioničarske” projekte na temu nordijskog obrazovanja, nabacane standarde, uvođenje kompetencija i ostalih promašaja debelo plaćenih zajmovima i sredstvima kofinansiranja (naravno, predstavljenih kao donatorski poduhvati), od kojih naše obrazovanje ima samo štete, ali zbog toga pojedinci imaju nemalu korist, pita se Jevtić.

Jedan oblik evaluacije, pre nekoliko godina,  podigao je veliku buru i ona se još uvek nije stišala. Zašto vrednovanje rada škola još uvek nije završeno?

- Nije, jer su tri škole u Čačku odbile da prime evaluatore. Naše primedbe smo izneli u knjizi „Ko i kako vrednuje nastavu u Srbiji“.  Ideja koju mi nudimo je predmetni nadzor. Ona je daleko superiorniji vid praćenja rada prosvetnih radnika, od onoga što se danas u Srbiji sprovodi. Daću samo jedan primer:  Jasni Janković predsednici Unije, koja je nastavnik srpskog jezika i književnosti, je na čas, kao evaluator, došla veterinarka.

Novi ministar obećao je i novu reformu obrazovanja. Šta je ono što po vašem mišljenju u srpskom obrazovanju treba menjati?

- Ono što se u obrazovanju dešava u poslednjih desetak godina su samo promene na gore. Obrazovanje ima puno problema. Ono što treba menjati  je odnos prema školama, kloniti se politizacije škola i direktorskog kadra. Treba menjati  škole koje obrazuju same učitelje i nastavnike, jer je problem i obučenost i struktura samih nastavnika.

Možda je najveći problem neusaglašenost planova i programa sa standardima koji su postavljeni. Planovi i programi uopšte nisu ostvarivi, pa svaki nastavnik koji iole ima iskustva prilagođava ih, ko tog iskustva nema - samo maltretira decu. Kad kažem maltretira, mislim da će ih preterano opteretiti.

Šta je sa udžbenicima?

- Ne valjaju ni udžbenici. To je ozbiljan, veliki biznis i čim je tako oni automatski nemaju onu funkciju koju bi trebalo. Udžbenici se danas prave i oko njih vodi rasprava samo u jednom cilju, a to je ostvarivanje zarade.