Što se više njegovi romani i zbirke priča prodaju, preštampavaju i čitaju u medijima ga ima sve manje. Beskompromisan „na peru”, ali i „usmeno” Marko Vidojković postao je poslednjih godina svojevrstan enfant terrible za srpsku medijsku scenu, a od nedavno izgleda i onu u neposrednom okruženju.

Njegova autorska emsija „390 stepeni” koja je od septembra 2015. emitovana na banjalučkoj televiziji ATV, najpre je „suspendovana” tokom aprila, navodno zbog izbora u Srbiji, Zatim je autor obavešten da će se na male ekrane vratiti tek srednim juna, ovoga puta iz tehničkih razloga. Tako je i bilo, a onda je nakon samo nekoliko epizoda ponovo nestao. Ugovor sa ATV-om je istekao, a poslednja snimljena emisija u kojoj je gost bio Kokan Mledenović, na ovoj televiziji nikada nije emitovana.

Šta se dogodilo sa emisijom „390 stepeni”?

- To bih i ja voleo da znam. Tako lepo nam je išlo, pregleda na internetu je bilo sve više i više, iz nedelje u nedelju čuli su se glasovi onih čiji glasovi nigde osim u toj emisiji nisu mogli da se čuju, a onda je ugovor istekao i više mi se niko sa ATV iz Banja Luke nije javio. Zapravo javili su mi se mejlom, koji bi mogao da se preformuliše „Hvala, aj zdravo, ne znamo se više”. Pokušao sam i sa astrolozima i sa kristalnom kuglom i sa halucinogenim pečurkama, ali odgovora nije bilo. Ako dobijete neku informaciju o toj misteriji sa ATV, molim vas da mi je prosledite.

Hoće li za „390 stepeni” biti mesta na nekoj drugoj televiziji?

- Nekoliko televizija se otima oko te emisije, vodi se prava borba, ali izgleda da imaju pogrešan broj mog mobilnog, pa čak i fiksnog. Imaju očigledno i pogrešnu mejl adresu, a izgleda da me je jako teško pronaći i na fejsbuku, tako da nikako ne mogu sa mnom da stupe u kontakt, pa da završimo pregovore u veselju. Čini mi se da će ta izgubljenost u digitalnim komunikacijama potrajati još neko vreme, ali ono što je sigurno jeste da se emisija pod nazivom „390 stepeni” može davati samo na ATV, jer je tamošnja direktorka programa smislila taj naziv. Dakle, kad konačno neko od silnih zainteresovanih emitera bude uspeo da stupi sa mnom u kontakt (znam da je teško, živim čak na Zvezdari, a telefon mi je uključen svega 24 sata tokom jednog dana), onda ću imati i više informacija.

Nedavno ste u jednoj emisiji izjavili da u Srbiji postoji „neverovatna količina ulizištva i straha prema političarima i prema vlasti”. Zašto je to tako?

- Zato što su naši građani stručnom rukom temeljno vođeni ka potpunom uništenju, gde se i kora hleba čini kao da je umešena od zlata, odlazak na more deluje spektakularno kao odlazak na Mesec, redovno plaćanje sve većih računa naporno je poput supermaratona, tako da je mržnja prema životu, odnosno strah od života, kako vam se više dopada, sve izraženija. Taj nepodnošljivi osećaj može da ublaži samo blaženstvo smrti ili uvlačenje u dupe partiji na vlasti, od koje zavise životi svih nas. Neki se opredeljuju za časnu smrt, a neki za nečasno ulizištvo, a svi redom su najebali.

Da li je junak romana „Kandže” mogao i da pomisli, dok je devedesetih protestovao, ko će 20 godina kasnije biti na čelu Srbije?  

- Kako da ne, sve se jasno videlo još tada, 1996. godine. Toliko je bilo teško odbraniti glasove koje je Milošević pokrao na lokalnim izborima, da je bilo jasno kao dan da nema te revolucije koja će svrgnuti tog tiranina, što će reći da je revolucija kojom je bio uklonjen sa vlasti bila lažna, takoreći nije se ni desila, samo nam se učinilo. Prirodno, sve ono što smo tom revolucijom hteli da zatremo, ponovo je izniklo u celokupnom sopstvenom užasu i sada isti taj ljudski korov vlada baštama naših života, onako kako korov to ume – ubilački.

Zbog činjenice da javno istupate „bez dlake na jeziku” mnogo češće se događa da vas u televizijske emisije pozivaju kao svojevrsnog analitičara i kritičara različitih pojava u društvu nego kao pisca. Smatrate li da je i to jedan od pokazatelja da kultura i umetnost dobijaju sve manje mesta u javnom prostoru?

- Niste u pravu. Sve ređe me zovu u ma kojoj varijanti. Iz nekog razloga moj glas je otrovan, a moja pojava radioaktivna. Biti javna ličnost u lepim vremenima je lepo, a u ružnim vremenima jako naporno. Ne samo što imam obavezu da istupam jasno i glasno, već sam morao da savladam veštinu plaćanja računa nepostojećim novcem, te kako da se hranim putem fotosinteze.

Gde je srpska kultura danas? Gde će biti za 10 godina, a gde bi mogla i trebalo da bude?

- Da se izrazim rečima junaka mojih knjiga: Umetnost nam je u kurcu, a odatle nema mnogo mesta za dalji napredak. Za deset godina teško da će biti i nas, a kamoli naše umetnosti.