Publici je prepoznatljiv po crnom humoru, u kome za njega nema kompormisa. Upravo to ga čini i jednim od naših najboljih stendapera. Aleksandar Perišić, ove godine, obeležio je šestogodišnjicu rada. Član je „prve petorke” organizacije Standup.rs i zajedno sa kolegama učestvovao u stvaranju emisije „Stand up and more” na kanalu „Comedy Central Extra”. Nastupao je u svim bivšim republikama SFRJ, Mađarskoj, Bugarskoj i svim relevantnim festivalima kod nas i u regionu.

Trvdi da u publici traži energiju, saborce sa kojima će humorom da dopre do širih narodnih masa i najvažnije – oca koji ga je ostavio kad je bio mali.

Publiku pre svojih nastupa upozorava da ne ulaze u rasprave sa njim, zbog bojazni da će dobiti odgovor, preopširan čak i po Tolstojevim standardima, u kome će koristiti rečnik diplomca sa umetničkog fakulteta.

Poželjno je na njegove nastupe poneti paradajz, jaja i slične prehrambene artikle kako bi konačno mogao da kaže da mu stand up komedija donosi hranu na sto.

Za stand up komediju, onu bez ograda i cenzure, a sa kritičkim pogledom na stvarnost, kaže se da je garant slobode govora i mišljenja u jednom društva. Pa jesmo li slobodni? 

- Vrlo sam pesimističan kada razmišljam na tu temu. Što više razmišljam o tome, dolazim do zaključka da je nečija sloboda govora obrnuto proporcijalna nečijem društvenom značaju. Dakle, što si bitniji, moraš više da paziš šta pričaš. Stand up komičari u Srbiji do sada nisu imali problema zbog nečega što su izgovorili, i naivno bi mogli da tvrdimo da sloboda govora postoji, ali ima osoba, poput npr. Olje Bećković koje bi mogle da daju vrlo ozbiljne kontra-argumente.

Da li je komičarima lakše da izgovore istinu o društvu u kome živimo, odnosno da li  je jednostavnije ukazati na društvene probleme kroz šalu? 

- Primarni zadatak komičara jeste da nasmeje publiku. Ukoliko komičar želi da se bavi društvenim problemima, on mora da ih predstavi kroz humor. U protivnom, on nije komičar nego sociolog.

U vašim nastupima često ste „politički nekorektni“,  a to je upravo ono što publika voli kod vas. Izgovarate li vi zapravo naglas ono što većina misli, ali ne sme da kaže?

-  Ovo pitanje je u tesnoj vezi sa prethodnim. Ja jesam politički nekorektan u svojim nastupima, jer je to moj način ukazivanja na ozbiljnu društvenu pojavu. Vatrom se borim protiv vatre. Politička nekorektnost je danas jedna amorfna masa koja menja svoje dimenzije u zavisnosti od nečijih interesa. Ono što je najgore, ona se kod nas svodi na semantičku nekorektnost. Kada živite u zemlji u kojoj je industrija na izdisaju (neki bi rekli i mrtva), i kada vidite da NGO sektor sve više postaje polje na kom se može „ućariti” neka lova na osnovu nekog „bitnog” projekta, i kada shvatite da uskoro nećete smeti da kažete „mleko”, jer će vam se na grbaču nakačiti neka nova NGO za zaštitu prava osoba netolerantnih na laktozu, možete doći do teorije da je cela priča oko političke nekorektnosti, zapravo, priča za malu decu. Naša generacija je postala veoma razmažena, osetljiva, zastupa teoriju da „reči bole”, a zaboravljaju realne priče svojih baka i deka da su ’42. godine jeli hrastovu koru, da su deca umirala zbog danas bezazlenih prehlada i ostale događaje koji zaista bole.

Politička nekorektnost nije sama sebi cilj. Ona je sredstvo koje koristim da ukažem na realni problem. U svom nastupu sebe predstavljam kao veoma devijantnu osobu, a onda polako ubacujem i nekorektni materijal. Odabrao sam da publici ne predstavim lepo vaspitanu osobu koja će im na kraju reći da treba biti tolerantan, već im predstavljam osobu, pogrešno vaspitanu, sa poremećenim sistemom vrednosti, a odmah potom i šovinistu, anti-semitu i sve ostalo nepopularno danas. I posle najdužeg uvoda u istoriji novinarstva, da odgovorim na pitanje: Ne mislim da govorim ono što drugi misle, a ne smeju da kažu, pre verujem da me publika sasluša i na kraju kaže „Neću biti kao on”.

Ovih dana užurbano pripremate Šesti međunarodni festival stand up komedije u Beogradu. Kao i svake godine, na festivalu učestvuju neki od najboljih komičara iz Srbije i regiona, sa novim, neizvođenim nastupima. Koliko vas to zaokuplja i šta publika može da očekuje od novog izdanja ovog festivala?

- Uvek se trudimo da opravdamo očekivanja publike, koja je iz godine u godinu sve brojnija, a takođe i da prebacimo lestvicu koju smo postavili sebi na prethodnom festivalu. Osim komičara naše organizacije, na „StandUpFest-u 2016” pojaviće se i regionalne zvezde stand up scene. Martina Ipša iz Slovenije, Marina Orsag iz Hrvatske i Saško Kocev iz Makedonije. Oni su, takoreći, i pioniri stand up scena u svojim državama. Ove godine ćemo imati i gosta iz Engleske, Stiven K Amosa, tako da će festival biti i više od regionalnog. Pripreme su veoma ozbiljne, ulažemo mnogo energije i vremena da sve bude kako treba. Na festivalu će biti komičara raznih profila, te stoga verujem da će se za svakoga u publici naći po nešto. Festival će se održati od 6. do 9. oktobra, u „Ben akiba comedy club-u” (šestog i devetog) i Velikoj dvorani Doma sindikata (sedmog i osmog). Sve dodatne informacije možete naći na našim sajtovima: www.standup.rs i www.standupfest.com.

Mnogi bi rekli da je Bajaga najzaslužniji za vašu popularnost van Srbije. Jeste li ga upoznali?

- Segment o Bajagi je veoma bitan za mene, jer je nastao u vreme dok sam se još formirao kao komičar, i dok je publika stvarala neku sliku o meni. Nisam ga upoznao, mada sam čuo da zna za foru i da mu ne smeta.

Svako od nas poznaje nekoga ko bi bio „super komičar“, ali takvi ljudi obično imaju strah od scene, pretpostavljam da ste taj strah prevazišli još na kraljevačkoj pozorišnoj sceni. To ste i u nekoliko intervjua spomenuli. Kako ste se zainteresovali za glumu i u kojim ste predstavama igrali?

- Scena je vrlo rano počela da me privlači, još u osnovnoj školi. Splet okolnosti je bio sledeći: ja sam osmi razred, član sam dramske sekcije, moja osnovna škola te godine slavi 100 godina postojanja. U pomoć oko spremanja priredbe za jubilej dolazi nam tadašnji upravnik kraljevačkog pozorišta, gospodin Mile Nedeljković, koji me je potom i pozvao da se uključim u rad pozorišta. Nekoliko meseci kasnije imao sam svoju prvu premijeru, predstavu „Rogonja”, koju je režirao sadašnji direktor kraljevačkog pozorišta, Miodrag Dinulović. Ta predstava je ove godine proslavila svoje punoletstvo, 18 godina na repertoaru. Sa našom Kraljevčankom, rediteljkom Aleksandrom Kovačević sam sarađivao na četiri predstave: „Perpetuum Mobile”,  zatim „Smrt u kući”, po tekstu Bogdana Mrvoša (predstava koja se bavila streljanjem u Kraljevu ’41. godine), „Dies Irae” (Gnev Božji), takođe veoma draga predstava i na kraju predstavu „Čišćenje idiota”, po tekstu Milana Markovića. Osim Miodraga i Aleksandre, radio sam i sa Vladom Putnikom na predstavi „Varalica”, Efraima Kišona, kao i sa Nebojšom Dugalićem koji je režirao predstavu „Putujuće pozorište Šopalović”. Osim Kraljeva, imao sam sreću da radim i u Užicu na predstavi „Priča”, koju je režirao Saša Lukač, i koja je urađena u koprodukciji užičkog i kraljevačkog pozorišta.

Jedan ste od pionira stand up-a na ovim prostorima, kako ste iz pozorišnog ušli u svet stand up komedije?

- To se desilo 2010. godine, i u tom trenutku sam na stand up gledao kao na side-project koji bih voleo da probam da radim. Tu ideju sam poverio jednom svom prijatelju, koji je desetak dana posle toga na radiju čuo reklamu za „neki open majk, na kome traže talentovane komičare, neka Milica Mihailović koja vodi neku organizaciju Standup.rs, proveri na internetu”, mislim da su mu to bile reči. Kao i u pozorište, i u stand up sam ušao spletom srećnih okolnosti. Vremenom, postao mi je glavna zanimacija, i na kraju, sada smem da kažem i profesija.

Može li da se razvije stand up scena u Srbiji? Nedavno sam čuo da pojedini stand up komičari žive od nastupa na svadbama, te da su im to najbolje tezge?

- Jedna od osnovnih delatnosti naše organizacije i jeste razvijanje scene u celoj Srbiji. Verujemo da je to izvodljivo, ali smo svesni i svih poteškoća koje se nalaze na tom putu. Nastupi na svadbama su češći komičarima u Sloveniji, a nama se desi da nastupamo ponekad na nekoj svečanosti za neku firmu i slično. Lično, uvek prednost dajem klupskim i pozorišnim stand up nastupima, jer možda nisu najbolje tezge, ali su najbolji nastupi.

Da li je jedan od problema, ne samo stand up-a, već i pozorišta nedostatak ozbiljnih producenata?

- Ako posmatramo suštinski, najveći problem ne samo stand up-a i pozorišta, već i kulture uopšte, jeste nedostatak industrijske proizvodnje. Verujem da bi kulturnim radnicima bilo daleko lakše da nam primarni sektor posluje sa pozitivnim saldom. Onda oni budu dobri prema nama, država bude dobra prema njima pa im to sponzorisanje odbije od poreza... A onda je i producentima lakše da rade svoj posao.

Znamo da mnogi komičari, odnosno voditelji na televizijama sa nacionalnom pokrivenošću, često imaju problema zbog svojih šala. Ima li takvih slučajeva i u klubovima i salama u kojima vi nastupate?

- Ne često. Uglavnom se svede na nečije negodovanje ili neslaganje sa komičarem. U idealnom društvu kom stremimo, ljudi će shvatiti da nema razloga za takvu vrstu reakcija, jer reč još nikog nije ubila (osim Branka Miljkovića).

Šta je vrhunac karijere jednog stand up komičara u Srbiji?

-  Iskreno se nadam da ga još nisam doživeo, jer se ovim bavim tek 5 godina, pa ne bih da tako rano krenem da opadam, ali lepo je nastupati u velikim dvoranama, lepo je nastupati i u manjim prostorima sa intimnijom atmosferom, videti neka mesta u koja inače ne bi mogao da otputuješ, upoznavati ljude... Zapravo, vrhuncem karijere ću smatrati trenutak za nekih 30 godina u kom ću da pogledam unazad i moći da kažem da sam sve vreme radio ono što volim i voleo ono što radim. (Zbirku poezije očekujte uskoro. :-D )