„Iskošena nostalgija”, „Neispričane priče”, „Mastilom srca iz dubine duše”, samo su neki od poetičnih naziva književnih večeri koje će za Čačane, ali i žitelje susednih opština, biti upriličeni narednih meseci. Nisu, međutim, u pitanju baš sasvim uobičajene književne sesije kakve se održavaju u bibliotekama i kulturnim centrima širom Srbije.

Danijela Kovačević Mikić, savetnica u Školskoj upravi Čačak, došla je, naime, pre nekoliko godina na pomalo neobičnu ideju - povezala je nastavnike, zavičajne pisce i ustanove kulture. Tako je rođen ciklus književnih večeri „Zavičajni pisci u oku profesora” koji se ove godine održava po treći put.

Ideja se zapravo izrodila iz nekoliko problema. Škole uglavnom ne sarađuju sa ustanovama kulture, ustanove imaju sve manje novca za programe, a učitelji i nastavnici imaju obavezu stručnog usavršavanja. Iz ova tri „sastojka” „skuvan” je Danijelin „recept”.

- Na ideju sam došla čuvši od jednog profesora književnosti koji predaje na fakultetu da studenti često ne umeju da navedu imena pisaca iz svog kraja. Zapravo, lako se snađu sa klasicima, ali kada su živi autori u pitanju, nastaje tajac. To me je navelo na razmišljanje koliko zapravo autore koji su tu, koje srećemo svakoga dana zapravo ne uzimamo u obzir. Sa druge strane biblioteke i domovi kulture često nemaju novca da na književno veče dovedu profesionalne kritičare koji će govoriti o stvaralaštvu nekog književnika, počinje priču Danijela Kovačević Mikić.

Program koji je osmislila profesorima nudi mogućnost da sami odaberu autora iz čačanskog kraja o kome će govoriti. Pripremanje književne večeri za njih to predstavlja vid stručnog usavršavanja. Školska uprava, odnosno Danijela tu je da im pomogne u obezbeđivanju prostora, katkad i u kontaktiranju pisca.

-  Prvi ciklus „Zavičajni pisci u oku profesora” održan je 2011. godine. Tada smo imali osam književnih večeri. Već naredne ih je bilo 12, priča naša sagovornica.

Ove godine lista će brojati dvadesetak književnih događaja. Biće priče o delima Svetlane Vučković, Nadežde Tanasković, Boška Lomovića, Borisa Kapetanovića, Miodraga Ristovića, ali i pesmama Bore Đorđevića.

- Najveća radost za mene je svakako što su ove književne sesije i te kako posećene, bilo da se održavaju u Čačku ili u mestima u okolini. One profesorima daju priliku da se oprobaju u nečem novom. Iako se čini da javni nastup za njih nije problem, u pitanju je atmosfera koja je mnogo drugačija od one u učionici i mnogima se dešava da ih savlada trema. Na neki način ponovo se stavljaju  ulogu đaka, kaže Danijela.

Razlog više za zadovoljstvo je i to što su mnogi od nastavnika postali redovni saradnici ustanova kulture, pa i mimo ovog programa organizuju različite događaje.

„Zavičajni pisci u oku profesora” nije, međutim, jedini program koji je ova kreativna žena osmislila. Autor je i realizator programa obuke za nastavnike „Govorna kultura u savremenoj nastavi” i „Kaži pravilno - negovanje govorne kulture”. Radila je i dramske i radionce govorne kulture za decu.

- Sve to na neki način predstavlja beg od onog pomalo činovničkog posla u Školskoj upravi, kroz smeh komentariše Danijela.

U sve što radi Danijela ulaže puno energije. Karijeru profesora srpskog jezika i književnosti započela je u Beogradu. Zatim se sa porodicom preselila u Ivanjicu, gde je sedam godina predavala u tamošnjoj gimnaziji. Nakon preseljenja u Čačak dobila je posao prosvetnog savetnika. Učionicu, ipak, voli više od svega.

- Upravo zbog toga i imam volje za sve dodatne aktivnosti koje radim. Tu ljubav prema učionici na neki način kompenzujem mentorstvom nadarenim učenicima u ovdašnjem Regionalnom centru za talente, objašnjava Danijela.

Sve što radi radi volonterski, ali sa puno posvećenosti i ljubavi. A da je njena energija „zarazna” pokazuje i odziv kolega iz Moravičkog okruga koji je iz godine u godinu sve veći.