Od kada postoji filmska umetnost, književni predlošci su korišćeni za njeno stvaranje. Zapravo, kroz istoriju, veći procenat filmske industrije, baziran je na motivu, ideji ili dramatizaciji što klasične, što moderne, više ili manje bestselerske književnosti.

Učestalu tvrdnju da je „knjiga bolja od filma po toj knjizi“, trebalo bi uzimati sa rezervom, jer su knjiga i film, iako povezane narativnim umetničkim postupcima, ipak dva odvojena medija komuniciranja sa konzumentima.

Ukoliko je nešto zaista kvalitetno, nije problem posle pročitane knjige pogledati kvalitetan film baziran na toj knjizi, ili obratno, proširiti utisak o filmskom delu čitajući izvorni sadržaj. Ne treba ih porediti ni po sadržaju, jer narativne tokove koje su napisane na oko 300, 400 ili 500 stranica, gotovo nemoguće je detaljno preneti u dva sata filma. Izuzetak su, televizijske adaptacije u formi mini serijala, koje kroz više od deset sati materijala mogu obraditi sadržaj od korica do korica. Naravno, treba imati i odličnog scenaristu, koji će izvući srž, i dijaloge raspisati živo i duboko kako ih je pisac zamislio.

Džon le Kare (John le Carré , 1931), je britanski pisac špijunskih romana, rođen u Pulu, u Engleskoj pod imenom Dejvid Džon Mur Kornvel. Posle Drugog svetskog rata, kada je oružje utihnulo, počeo je drugi rat, onaj „hladni“, koji nije imao samo SAD i SSSR za učesnike, već i obaveštajne službe ostalih država okrenute ka istočnim ili zapadnim političkim gledištima. U takvoj atmosferi, pojavila se gomila pisaca, koje su konspirativne metode takvih službi, pretvarale u trilere. Na krilima Flemingovog, Džejms Bonda, popularnost pripadnika obaveštajnih službi sa knjiga se vrlo brzo preselila na filmsku traku postajući širom sveta omiljeni kriminalistički žanr. U gomili pisaca, među kojima je bilo i dosta onih koji su prizemnili žanr, uzdigao se le Kare, koji ne samo da je pametno i ubudljivo vodio radnju, već i finim, istančanim jezikom stvorio likove sa složenim psihološkim strukturama. Poznavanje materije, kojom zadivljuje, zapravo duguje i operativnim procedurama britanske službe kojoj je i sam u mlađim godinama pripadao. Već u prvom romanu „Poziv za mrtve“ iz 1961. uveo je lik Džordža Smajlija, koga će provući u nekoliko svojih dela.

Kod nas je preveden samo mali deo njegovog opusa koji čine romani: „ Špijun koji se sklonio u zavetrinu“, „ Krpar, krojač, soldat, špijun“, „Savršeni špijun“, „Smajlijevi ljudi“, „Ruska kuća“, „Noćni menadžer“, „Panamski krojač“, „Najtraženiji čovek“, „Izdajnik po našem ukusu“ i dr. Veoma uspešne i popularne filmske adaptacije njegovih romana, počev od 90-ih,donele su mu još više slave, i novo buđenje interesovanja za njegova dela: „Ruska kuća“ iz 1990. sa Šon Konerijem i Mišel Fajfer, „Panamski krojač“ sa Pirs Brosnanom iz 2001., „Brižni baštovan“ (2005) sa Rejf Fajnsom, onda plejada sjajnih glumaca u filmu „Krpar, krojač, soldat, špijun“ (2011), „Najtraženiji čovek“ (2014), „Izdajnik po našem ukusu“ (2016), kao i mini serije „Noćni menadžer“ iz 2016. i „Mala bubnjarka“ iz 2018.

Od ovih odličnih ostvarenja, predstavljamo dva, koja uz neznatne razlike od izvornih dela prenose sadržaj i ideju le Kareovih romana.

Krpar, krojač, soldat, špijun (Tinker, Tailor, Soldier, Spy, 2011)

Radnja filma je smeštena u 1974. godinu, kada je prvi put roman izašao iz štampe. U režiji Tomasa Alfredsona, ova fiktivna priča govori o špijunskoj aferi i izdaji unutar britanske obaveštajne službe ( „Cirkus“). Film počinje međunarodnim skandalom, kada Kontrolor (Džon Hart), šef obaveštajne službe šalje svog agenta Džima Pridoa (Mark Strong) u Budimpeštu, kako bi prikupio informacije o „krtici“ u „Cirkus“-u, koja poverljive informacije daje ruskoj obaveštajnoj službi („Centar“). Na tom zadatku Džim biva upucan, a posledice se odražavaju na „Centar“, tako što Kontrolor odlazi u prevremenu penziju, kao i njegov saradnik Džordž Smajli (Geri Oldman).

Posle godinu dana, misteriozni poziv koji je pripadniku ministarstva Oliveru Lakombu (Sajmon MakBerni) uputio odbegli agent Riki Tar (Tom Hardi) nudeći informacije o „krtici“ u službi, a za uzvrat da ga spoje sa ruskom agentkinjom Irinom sa kojom je započeo vezu, a koja želi da prebegne. U ministarstvu se zainteresuju za slučaj, i preko poverljivog agenta Pitera Gilama (Benedikt Kamberbač) pozivaju Džordža Smajlija da im pomogne u istrazi i ustanovi krivca u već posrnuloj službi. Gilan i Smajli se upuštaju u opasan zadatak znajući da je „krtica“ neko od najistaknutijih članova samog vrha službe, a saznanja do kojih dolaze bacaju nova svetla na slučaj. Džim Prido nije mrtav. Živi pod drugim imenom i radi kao nastavnik u jednom selu.

Persi Alelajn (Tobi Džons), ambiciozni novi šef službe, zatim snishodljivi i prevrtljivi Tobi Esterhazi (David Densik), šarmer i najagilniji operativac i rukovodilac Bil Hejdon (Kolin Firt), ili ćutljivi Roj Blend (Kiran Hajnds), svi su sumnjivi u ranjenoj službi gde svako svakoga pokušava da diskredituje, niko nikome ne veruje, a svako želi da izvuče lične interese. Pri tom tu je i Džordžov arhineprijatelj, šef „Centra“ Karlo, koga godinama pokušava da nadmudri. Krpar, krojač, soldat... sve su to šifrovana imena ( po eng.razbrajalici: Tinker, tailor, soldier, sailor, ritch man, poor man, bagger man, thief) kojim su sumnjivi obeleženi.

Ovaj brilijantni i inteligentni triler vrlo dobro prati radnju romana, osim nekih detalja ( Džim Pridou su u romanu pružene potpuno paralelne „glave“ koji nas detaljno upoznaju sa sklopom njegove ličnosti) , a za to su zaslužni scenaristi Bridžet O’Konor i Piter Strojan koji su dramatizovali roman i pri tom bili nominovani za Oskara. Geri Oldman je bio takođe nominovan, za glavnu ulogu, a Alberto Iglesias za muziku.

Oliver Lakon: Najstarije pitanje od svih, Džordže. Ko može da špijunira špijune?

Izdajnik po našem ukusu (Our Kind of Traitor, 2016)

Scenarističku adaptaciju Le Kareovog romana iz 2010. godine, uradio je najplodonosniji holivudski dramaturg Hosein Amini (u jednom od ranijih članaka predstavili smo njegov rediteljski prvenac „Dva lica Januara“), a režiju potpisuje Suzana Vajt. Iako se od romana razlikuje u nekim elementima, kao što su pojedina mesta dešavanja, pa i neke sitne izmene što se likova tiče, to je urađeno u svrhu dobijanja dinamike i ne narušava osnovnu ideju.

Za početak, čovek koji kontroliše račune („pere novac“) za rusku mafijašku organizaciju „Vori”, Dima (Stelan Skarsgord) upoznaje se sa britanskim turistima u Marakešu (u knjizi je to Antigva), profesorom univerziteta Perijem (Juan MekGregor) i njegovom suprugom Gejl (Naomi Haris).

Dima poziva Perija na zabavu u hotel, zatim na partiju tenisa, pa čak i na rođendansku zabavu svoje ćerke. Peri, iako zatečen ovom naklonošću pristaje , i sa Dimom ostvaruje drugarski  odnos. Peri zatim saznaje pravi razlog ovakve Dimine druželjubivosti, kada mu na zabavi Dima daje fleš memoriju sa podacima korumpiranih ljudi u vrhu britanske vlasti koji su na platnom spisku „Vori“-ja, i koji bi omogućili ruskoj mafiju ulazak na bankarsko tržište Engleske. Dima želi da Peri to odnese britanskoj tajnoj službi, a u zamenu za podatke traži azil za sebe i svoju brojnu porodicu.

Pravi razlog svog prebega otkriva Periju, i mi saznajemo kako je „Vori“ preuzeo novi gazda, odnosno „Princ“ (Grigorij Dobrigin), koji svoje mafijaške poslove uz pomoć države polu-legalizuje i koji je likvidirao Diminog prijatelja i saradnika Mišu (Radivoje Bukvić) i njegovu porodicu, što vidimo na početku filma. Svestan da se to i njemu sprema pošto stavi potpis na finansijske transakcije koje će se obaviti u Švajcarskoj u Bernu, moli Perija za pomoć oko spašavanja njegove porodice. Peri, čija se pravdoljubivost tokom filma u nekoliko navrata vidi, a uostalom i zbog brige za Diminu porodicu (Žena, ćerka, sinovi, Mišine ćerkice) prihvata.

Po dolasku na Londonski aerodrom stupa u kontakt sa agilnim pripadnikom službe Hektorom (Dejmijan Luis) i njegovim pomoćnikom (u knjizi je ženski karakter) Lukom (Kalid Abdala). Da bi ubedio šefa Bilija Metloka (Mark Gatis), Hektor mu snimcima dokazuje umešanost moćnih ljudi u korupciju, kao što je ministar Obri Lonrig (Džeremi Nortam) i međunarodni mutni biznismen Emilio Del Oro (Velibor Topić). Hektorovi šefovi ne pokazuju interesovanje, i Hektor šale Perija i Gejl u Pariz na novi sastanak i po nove dokaze.

I dok Hektor krije istinu od Dime, pokušavajući da izvuče što više dokaza, Peri pokušava da bude od pomoći i pomogne Dimi, kao bi se njegova porodica spasla. Kreće grčevita borba za spas Dime i njegove porodice, kao i pokušaj da se raskrinka korupcija vredna milijarde u britanskom parlamentu. Ovaj interesantan triler nam postavlja pitanje: da li iskupljenje sa sobom donosi i spasenje,ili još žrtava u neprekidnom cirkulisanju laži, izdaje ali i časti i ljubavi prema porodici?