Večito je pitanje ko se može nazvati umetnikom. Da li baš svako ko se bavi nekom kreativnom i izvođačkom delatnošću čini umetnički čin? Svako razmatranje ovog tipa je subjektivnog karaktera i dilema kao tema brojnih diskusija. Ali, takvo pitanje se sigurno ne postavlja kada je u pitanju kreativna veličina i kulturološka ikona kakav je Nik Kejv.

Australijski kantautor sa sedištem u Brajtonu u Engleskoj je mnogo više nego kompozitor, tekstopisac i izvođač. Pesnik, pisac, kompozitor, scenarista, rođen 1957. u malom gradu Voraknebilu u Australiju još od srednjoškolskog doba, dakle više od 45 godina ispoveda publici najmračnije i najiskrenije tajne svoje duše i svog uma.

Prepoznatljivog imidža, dubokim glasom, često sa cigaretom, za klavirom vrlo brzo je svrstao sebe u besmrtne umetnike forsirajući neki svoj žanr, koji u širom smislu spada pod kulturu rok muzike, ali dajući joj sopstveni pečat sa kojim bi smo teškom mukom mogli da nađemo srodstvo sa drugim kantautorima.

Mada, ako se potrudimo, slušajući Kejva, najsličniju subverzivnu poetiku mogli bi smo prepoznati u, recimo, Leonardu Koenu, Timu Bakliju, Tom Vejtsu i u nekim trenucima raspoloženja pravljenja plejliste dodali bi smo i nešto Boba Dilana i Dejvida Bouvija. Njegovi albumi opisuju čitave periode njegovog života, od srednjoškolskog buntovnog benda „The Birthday Party“, pa preko problema sa drogom i do isplovljavanja iz tih kandži, a u uplovljavanja u mirnu porodičnu luku sa svojom voljenom suprugom Suzi.

Baš zbog ispovednog tona, njegovi albumi su i njegova autobiografija, a ima ih preko dvadeset od kojih najviše sa svojim bendom „The Bad Seeds“. Nepošteno ih je razvrstavati, ali pomenimo neke: „From Her To Eternity“, „The Boatman's Call“, „Henry's Dream“, „Tender Prey“, „The Good Son“, „Murder Ballads“, „Push the sky away“, „Skeleton Tree“..i svi ostali.

Nemerljiv je i broj filmova i serija za koje je Nik Kejv pisao muziku („Ubistvo Džesija Džejmsa“, „Put“ , „Nebo nad Berlinom“, „Daleko od ljudi“). Pa i za dokumentarni film o pticama „Krilata migracija“ (2001) taj čovek je napisao prelepu emocijama nabijenu ljubavnu pesmu „To be by your side“. Nik Kejv je autor i dva odlična romana: „I magarica ugleda anđela“ i „Smrt Zeke Manroa“. 

I ne, nije upadao u stvaralačku krizu. Recimo, ovog puta nešto više o jednom dokumentarnom filmu gde je Nik Kejv „glavni glumac“ i o jednom albumu koji ga prati, a koji zajedno čine testamentalni presek jednog trenutka u dugovečnoj i nadamo se, još dugotrajnijoj karijeri ovog Umetnika.

Dvadeset hiljada dana na zemlji (20,000 Days on Earth, 2014)

Letargičan dokumentarno-igrani film autora Jana Forsajta i Džejn Polard prikazuje jedan dan u životu Nika Kejva. Njegov dvadesethiljaditi dan na zemlji je i dan velikih preispitivanja. Gotovo ispovednim tonom, od jutra tog dana pa sve do noćnih sati, Kejv rekapitulira i ispituje svrhu sopstvenog postojanja. Osim toga i grozničavo radi na albumu „Push the sky away“.

Sa psihoanalitičarem Darijanom Liderom razgovara o detinjstvu, o srećnoj porodici koju je imao, o žalosti za ocem koga je rano izgubio. Govori i o svojim najvećim strahovima, na primer, da će izgubiti pamćenje jer „pamćenje je ono što smo mi“, a život i kreativnost je zapravo „jurenje za uspomenama“.

Dok se vozi obalama Brajtona, on nije sam u kolima. U mislima on traži odobrenje od svojih prijatelja, koji se u filmu pojavljuju kao njegovi suvozači. Tu su glumac Rej Vinstoun sa kojim razgovara o motivima i željom za usavršavanjem, zatim Bliksa Bargeld , prijatelj i nekadašnji član njegovog benda od koga traži ohrabrenje prisećajući se zajedničke saradnje, a tu je Kajli Minog da ga podseti koliko je značajan u njenom životu.

Sa Vorenom Elisom, svojom desnom rukom u bendu i prijateljem, radi na pesmama i provodi dan gotovo ritualno uz hranu, kafe i anegdote. I tu vidimo da su pesme „Higgs bosson blues“ i „Push the sky away“ dominantne opisujući trenutno stanje duše. Svojim sagovornicima ne izbegava i da govori o svojoj najvećoj ljubavi, njegovoj porodici. O supruzi Suzi koja ga je spasla iz kandži droga, o blizancima koji su ga privoleli da se smiri i da sebe smatra porodičnim čovekom, koji jede, piše, svira i gleda TV dok uživa u svom domu u Brajtonu.

I upravo se tako i završava dan, dok pred spavanje sa sinovima gleda film i jede picu. Sumorni tonovi filma koji pre svega prate Kejvovo delo, ne ostavlja utisak mračnog i bezizlaznog već, naprotiv daje mu umirujuću patinu i čežnjivost, a gledaoca potpuno uvlači u Kejvov svet, gde je Kejv dobri domaćin, a gledalac dobar prijatelj i gost. Razumejući njega, razumećete pomalo i sebe.

I upravo na tim emocijama i nastaje „ Push the sky away“, jedan od Kejvovih najlepših albuma...

Push the sky away (2013)

Petnaesti studijski album koji potpisuje Nik Kejv sa svojim bendom „The Bad Seeds“ svoje pojavljivanje na tržištu premijerno imao je 18. februara 2013. Sniman u Južnoj Francuskoj, gotov paralelno sa stvaranjem i muzike i tekstova. Sam proces rada Nik Kejv je opisao kao „obrise bebe u inkubatoru dok su ritmovi Vorena Elisa, sićušni otkucaji srca“. I tako je dvojac unutar benda kreirao ovo sentimentalnu vožnju stalnim promenama raspoloženja unutar pesama.

Već od prve kompozicije „We no who you are“, Kejv nas vodi na njegovom putu iskupljenja igrajući se rečima koja na engleskom zvuče isto, a različitog su značenja (know-no). To samoj pesmi daje dvosmislenost od ohrabrujućeg do optužujućeg ( „We know who you are, we know where you live and we know theres no need to forgive“). Slede prepoznatljivo mračnije ljubavne ili anti-ljubavne (ako vam je draže) „Wide lovely eyes“ i „Water’s edge“, zatim je tu „Jubilee street“, kojoj se Kejv vrlo posvetio opisujući ljubav prema jednoj prostitutki sa imenom Bii, koju je svako mogao da ima, ali ne i on koji je voleo („ The problem was she had a little black book, and my name was written on every page“). Ujedno je ova pesma i posveta njegovom gradu Brajtonu. Zatim sledi prelepa i nežna, pomalo tužna, ali ne i mračna „Mermaids“. Kreću malo ekstatičnije i samoprekornije pesme, koje nagoveštavaju vrhunac albuma, a ni tu Kejv ne odustaje odama izgubljenih ljubavi kao u pesmi „We real cool“ („Yeah you know, we real cool.ah i hope you listening.Are you?“).

Onda se Kejv okreće ritmovima bluza, ali sa minimalističkim instrumentalnim prizvukom „Finishing Jubilee street“ sa kojeg kao da odbacuje breme mučnine prozrokovane pesmom „Jubilee street“ i jedna od najartističkijih pesama sa albuma „Higgs Bossom Blues“ koja mračno i metafizički opisuje stanje svesti kao protok čestica kroz Higsov bozon koju poredi sa vožnjom kroz tunelom ka Ženevi. Koristeći dosta improvizacije, i nasumičnih stihova da bi se ukazalo na haotično stanje svesti. Za kraj naslovna numera „Push the sky away“... predivna balada, puna optimizma i pružajućeg samopuzdanja i sa kojom Kejv želi da nam kaže da je sve u redu, i da je i on sa nama ka našem putu spoznaje, oproštaja, pomirenja a završetkom pesme koja odlazi u „fade-out“ ne dozvoljava da tom ohrabrenju dođe kraj.

„And if your friends think that you should do it different.And if they think that you should do it the same, you’ve gotta just keep on pushing. Push the sky away. And if you feel you got everything you came for,If you got everything and you don’t want no more.                                                                                                                                        

You’ve gotta just keep on pushing... Push the sky away“