Krajem šezdesetih godina u Kragujevcu, u okviru snimanja prvog igranog filma u istom gradu – „Krvave bajke” Slobodana Torija Jankovića, otvorila se šira debata ili je bolje reći – kampanja javnog zagovaranja da grad dobije festival antiratnog filma. Prisutni, najviši republički partijsko-kulturni vrh, uz lokalne lobiste (pored Torija tu je bio i Mija Aleksić, glumac, lokalni kulturni radnici, ali i jedan od poslednjih preživelih sa streljanja u Šumaricama), prihvatio je inicijativu uz jednu, nadasve stručnu opasku – da li će ovako uzak koncept imati publike?

To se i pokazalo tačnim neku godinu kasnije, kada je održana u nekoj vrsti „pilot projekta“ – Revija antiratnog filma u kino sali Spomen muzeja „21. oktobar”. Odličan program i gosti, ali jako slabo interesovanje gledalaca. Možda i očekivano, s obzirom na kulturne potrebe i navike, jer je teško bilo parirati američkim kaubojcima i „ljubićima”, a i ljudima je bilo preko glave rata.

Ja sam u okviru rada NVO „MillenniuM”, koji se i kreće od demokratizacije i ljudskih prava do angažovane kulture, promovisao upravo filmsku umetnost kao odličnu „alatku” zagovaranja vrednosti normalnog sveta. Prvo smo krenuli sa raznim filmskim revijama, još početkom 2000-tih, od danskog filma (premijera kultnog filma „U Kini jedu pse”) preko „Low-fi” filmova B92.

Prilikom jednog poslovnog putovanja u Prag, upoznao sam Amerikanca koji je radio za češku organizaciju „People in need”, koji je započinjao festival filmova o ljudskim pravima, kasnije kultni „One World”. Ponudio je saradnju, ali smo potom u vremenu izgubili kontakt.

Primetio sam da su, naravno u Beogradu, organizovana gostovanja istog, ali mi smo nastavili našim putem. Negde, 2005. godine, pozvali su nas iz „Slobodne zone” da im budemo lokalni partneri u gostovanju njihovog festivala. Uspešno smo im pomogli zbog ljubavi prema filmu, te i 2006. godine, dok se nije pokazala bazična karakteristika bahatosti, uz jako primitivni monopolizam, izražen kroz jednu rečenicu sa sastanka svih lokalnih organizatora, kada je izvesna Živkovićka, tadašnje čedo pomenute manifestacije rekla „Od sledeče godine radimo samo Beograd, Novi Sad i Niš (po naglasku sam procenio da je bila „rođena” Beograđanka iz Niša, prim.aut.)!”.

Ta rečenica je bila presudna, zbog više stvari – rekao sam im da će „MillenniuM” sledeće godine organizovati autentični festival i da mogu da gostuju u „ča-ča-ča naseljima” (Ovča, Borča i Krnjača) sa svojim programom, ali sam i shvatio da je suština festivala zapravo originalni koncept, a ne - plagiranje inostranih modela i jurnjava za budžetskim novcem kako bi se nabavio „film više” ili atraktivniji gost ili razmena programa sa centrima.

Karma je odgovorila preko poziva lokalne samouprave grada Kragujevca da „MillenniuM” organizuje festival antiratnog filma. Rekao sam da je to usko gledište i da je antiratni/film o ljudskim pravima/socijalni... zapravo jednom rečju - angažovani film. Onda smo 2007. napravili KRAF sa stotinak hiljada dinara, 40 premijernih filmova i na tri lokacije. Imali smo u gostima Žilnika i njegove junake, premijeru „Šišanja” i „Kako su me ukrali Nemci”, ali i „Ostrva”, krcate prostore, od dve do deset nacionalnih premijera po festivalu, sjajne medijske praćenosti i najzad uvažavanje publike i stručne javnosti.

Onda su se pojavili „Otimači izgubljenih (lokalnih) kovčega” (čitaj: budžeta) i KRAF nije imao mnogo šansi pored promocije Kragujevca preko serija „seljačke majke” i nove vrste bahatosti. Trenda politike, života, kulture i ljudi emaniranog kroz kvazi-neo liberalizam i kreativno – mufljuskim industrijama u kopulaciji sa burazersko – partijskim „menadžmentom”.

Zapali smo u finansijske probleme, ali je Karma ovoga puta poslala podršku novih ljudi Ministarstva kulture i grada Kragujevca i nadasve - selektora Milana Nikodijevića, koji je sa novom direktorkom „MillenniuM”-a i PR-om KRAF-a Marijom Ilić i filmskim entuzijastima poput Dejana Dabića i Hadži Zorana Đorđevića, napravio novi koncept, takmičarski film budućih nosioca regionalne kinematografije – studenata filmskih akademija.

KRAF je pored „antiratnog” i „angažovanog” postao i „akademski”. Diplomirali smo u paklenoj školi srpske kulturne politike i menadžmenta.

Uspeli smo da napunimo deset godina. Malo za ljudski, mnogo za život neprofitne filmske manifestacije van Beograda. I ne predajemo se. Nastavljamo dalje. „SMRT FAŠIZMU, SLOBODAN ULAZ NARODU!”.

Vladimir Paunović, osnivač KRAF-a i nekadašnji direktor i selektor