Izdavačka kuća „Koraci” objavila je nedavno „An pasan – Preko bedema” autorke Marije Pejin. Ova mlada dramaturškinja diplomirala je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Piše poeziju, drame, filmske scenarije kao i pozorišne, filmske i književne kritike i eseje. 

„An pasan – Preko bedema” je drama u pet činova, koja se bavi pitanjima prirode i svrhe pozorišta u kontekstu logora na Banjici, koji je bio najveći koncentracioni logor na području okupirane Srbije, a koji je formirala upravo srpska kvislinška uprava.

- Danas smo svedoci pokušaja rehabilitacije ljudi koji su direktno ili posredno učestvovali u formiranju ovog logora, i upravo ta okolnost čini komad vrlo aktuelnim. U Banjičkom logoru, svaka vrsta kulturne delatnosti bila je onemogućena i strogo zabranjena, ali su zatvorenici uspevali da pronađu načine da se organizuju i umetnički izražavaju, što je doprinosilo očuvanju njihovog duha, i hrabrom suočavanju sa strahom i užasnim prizorima kojima su svakodnevno svedočili. Prva verzija ovog komada nastala je kao moj diplomski rad na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, dok sam se samim istraživanjem konteksta i prikupljanjem materijala bavila dve godine, kaže Marija Pejin.

Do sada je objavila dve drame „Pesnik, apaš i profet” i „Kugin vilajet”. Trenutno je na master studijama, a kako sama ističe, sve više se fokusira na filmsku i televizijsku dramaturgiju.

- Međutim, ovih dana radim na komadu koji je podržao grad Novi Sad i koji će biti premijerno izveden krajem marta. Reč je o ideji koju smo razvile koleginice Mina Petrić, Divna Stojanov i ja. Kroz kabaretsku formu i uz pomoć oštrica koje nam nudi komedija, pokušaćemo da skrenemo pažnju i na one aspekte neravnopravnog položaja žena koji nam izmiču dok svedočimo aktuelnim temama nasilja, jer nasilje jeste posledica. Mi hoćemo da se bavimo uzrokom. Takođe, tokom naredne godine naš kolektiv SKLOPKA (Samoupravni kulturno-obrazovni pokret Kragujevca) planira nekoliko značajnih projekata, od kojih bih naročito istakla prvi Festival video poezije u Srbiji, dodaje naša sagovornica.

Pre nego što je upisala dramaturgiju, studirala je književnost, pisala poeziju, aktivno učestvovala u radu Akademskog pozorišta „Branko Krsmanović” i povremeno radila fizičke poslove u produkciji filmova, konkretno u sektoru režije, kao skripterka i organizatorka statista.

- Nakon što sam odslušala sve četiri godine na Filološkom fakultetu, shvatila sam da ne želim da budem nastavnica u školi, a još pre toga sam postala svesna da mi nije prijatno na sceni. I onda sam, valjda prirodno, ali uz veliku moralnu podršku prijatelja, upisala dramaturgiju da bih stekla alate uz koje ću na najbolji način moći da se bavim onim u čemu zaista uživam, a to je pisanje za pozorište, film, televiziju i radio, kaže Marija.

Dodaje da je danas najveći izazov za mlade dramaturge, pre svega, zatvorenost institucija.

- Opravdanja koja slušamo se svode na činjenicu da su sredstva koja se opredeljuju za produkciju predstava nedovoljna. Međutim, u najvećem broju pozorišta u Srbiji sistematizacijom uopšte nije predviđeno radno mesto dramaturga. Da stvar bude gora, mnogi upravnici pozorišta nemaju pojma šta je zapravo posao dramaturga. Nećete verovati, ali neki zaista misle da dramaturzi služe da rade dramatizacije. Zato publika uporno gleda predstave koje ne razume, i još aplaudira da bi to prikrila, jer ih je neko ubedio da veliku umetnost razumeju samo retki i naročito obdareni. A zapravo, kada bi se u procese uključili dramaturzi, predstave bi bile daleko razumljivije i o njima bi se razgovaralo. Ovako nam ostaje samo da ih posle aplauza zaboravimo, čast izuzecima koji potvrđuju pravilo, mišljenja je ova dramaturškinja.

Ističe da danas institucije radije biraju poznate autore, bez obzira na kvalitet komada, nego što žele da rizikuju dajući priliku neafirmisanim piscima, čak ni onda kada je reč o sjajnim komadima. Uz lična poznanstva, držanje za ruku i pridržavanje vrata, poneko novo ime se može pojaviti na daskama institucionalnih pozorišta, ali je to vrlo retko i na nivou statističke greške.

- Mladi dramski pisci svoj prostor mnogo češće pronalaze na nezavisnoj sceni, i zato je veoma važno da ona postoji i da se razvija. Nažalost, nezavisna scena nije dovoljno podržana od stane republičkih i gradskih budžeta, i u velikoj meri je prepuštena međusobnoj solidarnosti i entuzijazmu umetnika. U tom smislu su danas najtraženiji komadi sa dva do tri lica, što je praktična uslovnost koja donosi vrlo originalna rešenja, ali u velikoj meri sputava kako dramske pisce, tako i reditelje. Sa druge strane, izdavači u Srbiji najčešće ignorišu činjenicu da je drama treći književni rod. U poređenju sa poezijom i prozom, dramska dela se gotovo i ne objavljuju. Većina mojih kolega ima bar po jedan odličan tekst u svojoj fioci. I zato mislim da mladi dramski pisci ne smeju da pristaju na narativ koji ističe da su jedina vredna dramska dela ona koja se nađu na sceni. Dramska dela moraju da budu dostupna publici na bilo koji način. Ukoliko se ne objavljuju, pisci ostaju nepoznati. A nepoznate pisce institucije ne žele na svojim repertoarima. I to je začarani krug koji se može prekinuti jedino podsećanjem na činjenicu da su dramski pisci pre svega – pisci, naglašava Marija Pejin.

Na širem planu, smatra da Kragujevcu nedostaje još jedno pozorište.

- Veoma mi se dopala inicijativa vezana za osnivanje Savremenog pozorišta Kragujevac. Nadam se da će ta ideja uspeti da nadživi užas koji nam je donela ova pandemija i da će se pronaći adekvatan prostor za nešto takvo.

Isto tako, naglašava da su umetnici ti koji imaju obavezu da shvate kome se obraćaju i da pronađu načine da ostvare komunikaciju.

- Publiku uvek zaista interesuje samo ono što može da prepozna i što je se lično tiče. U odnosu na to što se publici nudi, mogu se dalje razvijati ili sabotirati njene kulturne potrebe. Ukoliko se te potrebe sabotiraju sistemski i dosledno, publika će sasvim prirodno izgubiti kriterijume i kritičku svest. Međutim, publika nikad nije kriva i nikome ništa nije dužna, smatra Marija Pejin.

Inače, Marija Pejin rođena je u Beogradu, a već nekoliko godina živi i stvara u Kragujevcu. Studirala je Srpsku književnost sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu, a diplomirala je Dramaturgiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Poeziju je objavljivala u zborniku „Rukopisi” iz Pančeva i časopisu „Buktinja”. Na festivalu poezije Poetski grad u organizaciji Poezina (Slem šampionat 2015. godine), osvojila je prvo mesto. Pozorišne kritike objavljivala je u Biltenu Sterijinog pozorja, 2019. godine i časopisu Scena. Uređivala je Bilten Festivala nezavisne produkcije i profesionalnih pozorišnih trupa BAŠTeAtar, 2020. godine.

Drama „Pesnik, apaš i profet” (San u ekstazi Rake Drainca), pobedila je na konkursu za 18. kolo edicije „Prvenac”, kragujevačkog SKC-a, za prvu knjigu autora mlađih od 35 godina. Ova drama izvedena je na Sterijinom pozorju, 2019. godine u formi javnog čitanja, a u režiji Ivana Vanje Alača i izvođenju diplomiranih glumaca i studenata Akademije umetnosti.

Monodrama „Kugin vilajet” objavljena je u časopisu Koraci, 2020. godine, a premijerno je izvedena u produkciji Savremenog pozorišta Kragujevac, u oktobru 2020. godine. Radio drama „Kugin vilajet”, u režiji Marka Misirače, emitovana je na radiju Zlatousti, u decembru 2021.

Piše književne kritike za internet portal Komuna links. Jedna je od urednica internet magazina Iz off–a i jedna od pokretačica Festivala filmskih autorki u Novom Sadu. Takođe, jedna je od osnivača Kolektiva SKLOPKA (Samoupravnog kulturno-obrazovnog pokreta Kragujevca). Članica je Udruženja dramskih umetnika Srbije.