Neverovatna je, a i pohvalna brzina kojom su raznorazne kulturne institucije preduzele korake kako bi nam izolacija u velikoj meri bezbrižnije prošla, i da uz edukativne i zabavne programe skrenemo misli sa posledica pandemije i uzmemo predah od svakodnevnih uznemirujućih vesti.

Pozorišta punom parom emituju najuspešnije predstave praveći jedan istinski repertoar, izdavačke kuće nude besplatno elektronske knjige, Jugoslovenska kinoteka i Filmski centar Srbije takođe nude svoje sadržaje, a kablovski operateri otključavaju pojedine kanale.

Nezahvalno je izdvojiti bilo koji segment, jer su svi ovi poduhvati koliko pionirski toliko i herojski.

Da se i bioskopi mogu gledati od kuće, munjevito su se potrudili ljudi iz distributerske kuće MCF iz Beograda, te bioskopi „ Kombank dvorana”, „Vilin Grad”, „Cine Grand”. Ako i ovo zazvuči kao besplatna reklama, neka je, jer su se potrudili da, uz pomoć Ministarstva kulture i informisanja, besplatno preko internet platforme organizuju pravi filmski festival.

U dve nedelje trajanja festivala „Moj OFF“ („Moj on-line filmski festival, od 27.marta do 10.aprila) prikazana su najbolja filmska ostvarenja iz celog sveta, pobednici festivala i nosioci velikih nagrada (Fest, Kanski festival, Cezar, Oskar). Fantastičan repertoar i zaista neverovatno filmsko iskustvo. Dovoljno da nabrojimo stvaraoce koje stoje iza tih ostvarenja (Roman Polanski, Gaspar Noe, Atom Egojan, Fatih Akim, Bong Džun Ho, Pavel Lungin), pa da već pomislimo na kinematografska remek dela za izistinske ljubitelje filmske umetnosti. Ostvarenja poput  „Optužujem“ Polanskog, „Parazit“ Bong Džun Ho-a, „Nevidljivi život“ Karima Ajnuza, „Klimaks“ Gaspara Noe i mnogih drugi upotpunjen je i selekcijom dečijih filmova, najboljih dokumentaraca i izborom klasika poput filmova Kšištofa Kišlovskog, Dejvida Linča i Federika Felinija čineći repertoar celodnevnim. A da bi bioskopski ugođaj bio potpun, projekcije su se mogle pogledati samo u terminu u kojem je film predviđen. Da prekid vanrednog stanja neće prekinuti jednu sjajnu ideju, najavljuju i organizatori obećanjem da će festival biti tradicionalan, a da će se filmovi sa ovog festivala moći pogledati u vidu „iznajmljivanja“ po principu on demand usluge uz priliv novih ekskluzivnih sadržaja.

Talaso (Thalasso, 2019)

„Talaso” je zapravo reč koja označava banjski tretman slanom vodom. Upravo u jednu takvu banju dolazi pisac Mišel Uelbek, koji tumači sam sebe, kako bi oporavio i očistio organizam i nastavio sa pisanjem. Naime, ovaj duhoviti  film čiji scenario i režiju potpisuje Gijom Niklu je zapravo svojevrstan nastavak filma „Kidnapovanje Mišela Uelbeka”, koji govori o njegovoj otmici, naravno fiktivnoj, te prijateljstvu sa otmičarima, koji ga posle druženja i dovezu do kuće. To nam je jasno već u prvim kadrovima filma.

Pošto Uelbek stigne u banju biva podvrgnut ekstremnim metodama detoksikacije, striktnom dijetom i zabranom ispijanja alkohola. Zabranjeno mu je čak i da puši što mu boravak u banji čini nemogućim i obeshrabruje ga za rad na knjizi („Ne mogu ništa da radim bez nikotina“). Stvari kreću urnebesnijim tokom kada susreće Žerara Depardjea, koji ima iste probleme, ali ih rešava podmićivanjem, a u svoj sobi ima i „štek“ sa vinom. Njih dvojica kroz druženje na terapijama, hotelskom restoranu i Žerarovoj sobi na duhovit i filozofski način diskutuju o krajnje svakodnevnim stvarima kao što su: religija, zubi, gojaznost, biciklizam, politika (Uelbek tvrdi da mu je otmicu pet godina ranije namestio tadašnji predsednik Fransoa Oland kako ga ovaj ne bi pobedio na izborima), pa i diskutovanje o Silvesteru Staloneu, koji je navodno viđen go na plaži.

Paralelno priča prati i njegovog jednog od otmičara koji ima problem sa roditeljima koji se razvode, te sa prijateljima dolazi u banju da potraži Uelbeka kako bi mu ovaj pomogao da pomiri roditelje. Ova društvena satira je izvesna kritika savremenog društva kroz dijaloge ova dva izuzetna i kontroverzna  predstavnika svojih branši, čije je improvizovane replike i razmišljanja Niklu uobličio u scenario. Autoironija njih dvojice, gde tokom filma, Depardjea uglavnom ostali gosti znaju po liku Obeliksa, a Uelbeka mešaju sa drugim piscima, samo pojačava sociološku kritičku strukturu. Kada gledate njih dvojicu, i suptilnost njihovog odnosa, deluju kao uigran tandem bliskih prijatelja, a zapravo ,po rečima samog Niklua koji je veliki prijatelj sa obojicom, nisu se ni poznavali pre početka snimanja.

Klimaks  (CLIMAX, 2018)

U nekoliko reči jednostavno je objasniti radnju ovog halucinoidnog filma, ali uznemirujući osećaj koji pruža kao i način na koji se poigrava sa vašim stomakom, jedino se može izraziti kroz čulni doživljaj koji pruža.

Reditelj Gaspar Noe se njegovim novim francusko-belgijskim ostvarenjem upravo bavi efektima ljudske podsvesti koje izlaze na površinu usled efekata LSD-ja. Priča, koja je delom bazirana na istnitom događaju koji se zbio 90-ih, u period  gde on i smešta radnju ide ovako: grupa mladih plesača iz raznih krajeva Evrope koja se bavi savremenim plesom, okuplja se u napuštenoj zgradi, škole ili internata, tokom zime 1996. kako bi imali zajedničke trodnevne probe. Posle završetka proba, organizuju oproštajnu žurku. A onda otkriju da su drogirani tako što je neko nasuo LSD u činiju sangrije...

Film, koji je otvoren odjavnom špicom, počinje u laganom ritmu: gledamo video intervjue plesača koji dolaze na radionicu, njihova očekivanja i želje, a zatim gledamo i nekoliko sjajnih koreografija modernog plesa koje su oni napravili uz elektronsku muziku. Već tu vidimo vešto poigravanje kamere, i te koreografije zaista izgledaju maestralno i polako nas uvode u dalje događaje i žurku koja sledi. Njihova neobavezna ćaskanja o seksualnosti, upoznavanjima, budućnosti , svrsi života uz čašu sangrije tu su samo da nas uljuljkaju za predstojeći klimaks. Tim naslovom filma i počinje drugi deo, kada stiču saznanje da su drogirani.

Odjednom dvadesetak mladih ljudi ulaze u paranoju, histeriju i neartikulisanu energiju, a sve niskosti ljudskih osobina koje mogu da isplivaju na površinu, tu su. Nasiljem, seksom, strahom, opštom unezverenošću, sukobima, i sve to uz neprekidan divljački ples praćen bombastičnom elektronskom muzikom koja ne prestaje, uvode gledaoca u svoj svet pružajući užasavajući osećaj prisutnosti.

Ta neprekidna tirada sve neverovatnijih postupaka koja se pojačava kako noć odmiče, praćena je izvanredno dinamičnom pokretnom kamerom ne ostavljajući gledaocu ni malo predaha. Jedan neprekidan kadar je dugačak čak 42 minuta vodeći nas do eskalacije za šta je pored reditelja sigurno zaslužan i direktor fotografije Benoa Debi.

Glumci u filmu su profesionalni plesači i nisu ranije imali iskustva sa glumom, izuzev Sofije Butele i Suile Jakub. Ostali glumci-plesači koji su imali izuzetno težak posao u ovom filmu su: Roman Gilmerik, Klod Emanuel Mol, Žizel Palmer, Tejlor Kasl, Šarlin Templ, Lea Vlamos, Kidi Smajl i drugi...

Opsežne pripreme za snimanje, koje je trajalo svega petnaestak dana, bile su iscrpljujuće i uključivale su  potpuno radionički pristup za umetničko ogoljavanje aktera, a sve dijaloške forme su plod improvizacija. Ovaj film, ukoliko ne gledate u bioskopu, već kod kuće, svakako gledajte iz cuga (Trudite se ne stisnete pauzu!) i po mogućstvu na što većem ekranu radi potpunog doživljaja, i ne... neće vam biti dobro... Dakle, samo za one koje imaju stomak da budu pripremljeni na apsolutno sve.

Zlatna rukavica  (Der goldene Handschuh, 2019)

Film ime duguje kafani u Hamburgu, pod imenom „Zlatna rukavica” u kome se skupljaju ljudi sa najdaljih margina nemačkog društva 70-ih godina. Neostvareni sloj ljudi sa „društvene kace”, alkoholičari, kriminalci, siledžije, ostarele prostitutke, redovne su mušterije. „Zlatna rukavica“ je pribežište i glavnog lika u novom filmu Fatiha Akina nastao prema istinitim događajima, a po romanu Hajnca Štrunka, koji su potresli Hamburg tokom 70-ih godina prošlog veka.

Fric Honka (Jonas Dasler) je ubica, i to nam je jasno na samom početku filma, kada on izvrši svoj prvi zločin. Deformisanog tela, devijantnog nosa i kvarnih zuba, odbačen od civilizovanog društva, jedino šta ga pokreće je nasilje. Psihopatskih i sadističkih sklonosti, on je i slabić koji svoj bes usmerava prema nemoćnim ženama. One su bivše prostitutke, ostarele, ogrezle u alkohol i bez prebijene pare, i za čašicu pića odlaze kod Frica u njegov prljavi stan u potkrovlju. Osim alkohola, baza za njegovo psihopatsko ponašanje je i impotencija koja ga toliko frustrira da svoje žrtve siluje predmetima i kasnije ih iseče na komade i krije po ostavama iz kojih izbija smrad truljenja. Ili ih pretvori u robove, kao Gerdu Fos (Margaret Tisel) koju tuče i ponižava, ali koja uspeva da mu pobegne.

Čak i kada pokuša da se socijalizuje i promeni, to je uslovljeno debaklom, a neuspešno zaljubljivanje i napastvovanje koleginice Helge (Katja Študt) samo produbljuje njegovu psihozu. Uznemirujuće scene praćenja jedne devojčice pojačavaju napetost filma. Ovaj film atmosfere urađen je potpuno rekonstruktivno, pun jezivih scena. Akin nije želeo ništa da sakrije, već je i događaje i likove ogolio do kraja. Taj smrad njegovog stana, gadoste koje čini, pa taj moralni talog iz kafane, toliko su verno prenete do nas, da to osećamo i u našim nozdrvama.

Osim Akinovih majstorija, za to je zaslužna svakako i genijalna glumačka podela. Verno prikazana boja i  autentična scenografija Tamo Kunca, kostimi Ketrin Ašendorf i fantastična šminka i maske pod vođstvom Tanje Adams, uz direktora fotografije Rajnera Klausmana simbiotički spaja sve elemente koje ovaj film čine i jezivim i kvalitetnim umetničkim delom.

Kao zaključak , navodim i sjajne filmove sa ovog uspelog eksperimentalnog festivala i kojima je i te kako poželjno podeliti pažnju, ali je o nekima već dosta pisano, pa sam ih ovog puta preskočio: sad već čuveni „Parazit“ Bong Džun Hoa, „Optužujem“ Romana Polanskog, „Nevidljivi život“ Karima Ajnuza, „Napuštajući Avganistan“ Pavela Lungina, „Fahim, mali princ šaha“ Pjera  Martin Lavala.

Čitamo se, gledamo filmove i ostajemo kod kuće.