Posle ratova, pandemija ili bilo kakvih drugih civilizacijskih katastrofa, kada prođe euforija pobede ili slobode nastupa masovno otrežnjenje. Nezaposlenost, besparica, glad, apatija i depresija uvlače se u pore i nastupa period teškog oporavka. Posle drugog svetskog rata, optimistične propagandne ratne filmove koje se obraćaju masama, zamenjuju filmovi koji se bave pojedincima i njihovom borbom za preživljavanje. Međutim, filmovi nisu samo tu da ocrtaju turobnu svakodnevnicu već i da pruže novu nadu, da ohrabre i osnaže i pokažu svetlost u budućnosti ionako realističnog turobnog okvira svakodnevnice.

Tako, nastaje i žanr „neorealizam“ koji zarad postizanja optimističkog efekta često dobija i prefiks „magičnog“.

Planeta nam se okreće u krug, pa sve ono što je nekad bilo, dešava se i desiće se opet, pa su tako ovi filmovi svevremenski i dobijaju epetite poput „klasika“ i „kultnog“. U Americi, to su Frenk Kapra sa filmom „ Divan život“ (1946), „Izgubljeni vikend“ (1945), Bila Vajldera, „Čudo u 34-oj ulici“ (1947) Džordža Sitona.

U Italiji, gde je žanr neorealizma doživeo ekspanziju i zaseban prefiks „italijanski“, to su Vitorio De Sika sa filmovima „Čistači cipela“ (1946), „Kradljivci bicikla“ (1948)  i „Čudo u Milanu“ (1951), „Rim, otvoreni grad“(1945) i „Paisa“ (1946) Roberta Roselinija, „Gorki pirinač“ (1949) Đuzepea De Santisa.

U Francuskoj, Robert Breson sa filmovim: „Gospođe iz Bolonjske šume“ (1948) i „Dnevnik seoskog sveštenika“ (1951), „Tišina mora“ (1949) Žan Pjer Melvila. I u drugim zemljama, možda u manjem obima, kao na primer Engleska ili Japan, filmovi opisuju pojedinca koji u nedostojanstvenim i teškim životnim uslovima, pokušava da se izbori sa sopstvenim beznađem, dramaturški vodeći ga od realistično pesimističkog do na momente „fantastično“ optimističkog.

Bilo da je iz rata izašao kao pripadnik zemlje pobednika ili gubitnika, običan čovek je svuda isti i tako mali da je ostavljen na milost surovom životu, ljubavi bližnjeg i sopstvenoj veri u čovečanstvo. Pred vama su dva filma pravedno „osuđena“ na večni život i kao podstrek i kao opomena.

Divna nedelja (Subarashiki nichiyôbi, 1947)

Jedan od najlepših filmova iz prve dekade samostalnog stvaralaštva Akira Kurosave govori o mladom paru, indisponiranom Juzo-u (Isao Numasaki) i optimističnoj i preosetljivoj devojci Masako (Čeiko Nakakita) koji provode jedini slobodni dan koji imaju, nedelju, u posleratnom, krizom zahvaćenom Tokiju. Iako rade tokom cele nedelje, pa je sam dan Nedelja, jedini dan kada mogu da se vide, oni su bez novca i puni snova. Na raspolaganju imaju trideset jena, sa kojima skoro ne mogu ništa valjano da kupe.

Depresivni Juzo koji se vratio iz rata polako zaboravlja svoje snove koje je imao sa Masako, a koji uključuju zajednički život u kući i otvaranje restorana. I dok besciljno lutaju, nailaze na stvari koji bi želeli da imaju, a koji su tako daleko... kuća, topla odeća, ukusna hrana.

Igraju se sa decom, dele sa njima skromni slatkiš, ne pristaju na milostinju, a samo žele bar malo dostojanstveniji život. Ta njihova dobrota, obija im se o glavu. Uspešni prijatelji ih izbegavaju, a jedino zadovoljstvo koje su mogli da priušte su jeftine ulaznice za koncert Bahove „Nedovršene simfonije“. Međutim, tapkaroši sve otkupljuju njima ispred nosa, a Juzo im se suprostavlja i dobija batine.

On namerava da odustane od svega, da odustane od života, ali Masakine suze, bezgranična ljubav i optimizam nateraća ga da ponovo počne da sanja.

Pored snažne poruke da nadu treba negovati i u najgorim vremenima, te verovati u snove, ovaj film je specifičan i po tome što je u svetu kinematografije, Kurosava prvi primenio narativni čin obraćanja protagoniste publici, gledajući direktno u kameru i šaljući snažnu poruku.

Kada Juzo diriguje nepostojećem orkestru u napuštenom amfiteatru, praveći „koncert“ samo za Masako, ona se okreće ka kameri i izgovara: „U svetu postoji mnogo siromašnih parova kao što smo mi. Pomozite nam da snevamo divne snove. Molim za aplauz“.

Uz moderan glumački, rediteljski i scenaristički izraz, Kurosava je ovim filmom započeo najuspešniju epohu svog stvaralaštva obojenoj društvenom kritikom i opravdao epitet stvaraoca koji „ide ispred svog vremena”.

JUZO: Sećaš se da sam rekao da se snovi ne jedu. Povlačim to. Nisam večerao, a uopšte nisam gladan.

Čudo u Milanu (Miracolo a Milano, 1951)

Da je ovaj film književno delo, verovatno bi pripadao žanru „magičnog realizma“, jer mu struktura fantastičnog i apsurdnog u realnim okvirima jako „miriše“ na Markesa ili Dina Bucatija. Ovako, on je veličanstveni predstavnik žanra „italijanskog neorealizma“ kojim je Vitorio De Sika vešto baratao od kraja drugog svetskog rata pa do početka šezdesetih godina, kada se uglavnom okrenuo lepršavijim komedijama. Sklonost ka humoru oseća se i u ovom filmu, i ogleda se u pozitivnosti koju kao poruku ovo delo nosi. Kada jedna baka (Ema Gramatika) pronalazi u svom kupusnjaku napuštenu bebu- dečaka, usvaja ga i uči ga radosti života. Međutim, baka posle nekoliko godina umire, a dečaka odvode u sirotište.

Po izlasku iz sirotišta, Toto (Frančesko Golizano) kreće da širi optimizam po ulicama Milana. Tako se nađe na jednoj pustopoljini, sa gomilom beznadežnih skitnica koji je tračak sunca sa sumornog neba. Ubrzo, pozitivan duh, harizma, dobrota i Totoova energija pokreće neverovatan duh zajedništva i oni počinju da na polju grade, reklo bi se utopističko naselje sa kolibama za sve skitnice.

Kada na polju pronađu vodu, pojavljuju se i nevolje u vidu bogatog vlasnika zemljišta Mobija (Đulijelmo Barnabo) koji želi da ih otera. Toto će sa svojim „saborcima“ imati zadatak da odbrani svoje domove, a u tome će mu pripomoći i majka koja se pojavljuje u vidu anđela dajući mu grlicu sa moćima ispunjavanja snova i čuda.

Lepi i duhoviti romantični trenuci u filmu ogledaju se i u odnosu Totoa i Ediđe (Brunela Bovo), služavke propale aristokratske porodice. Čitav film je zapravo snažna alegorija na vidljivo klasno raslojavanje u posleratnoj Italiji, a galerija živopisnih likova, ponekad karikaturalna, dodaje ovom filmu i primesu satiričnog.

JADNIK: Dao bi' i nogu i ruku  da sam visok kao ti.

TOTO: Nisam ja visok. Samo tako izgledam.

JADNIK: Kažeš tako, jer ne znaš kako je imati metar i po.

TOTO: Nema mnogo razlike među nama. Obojica smo mali. A i život nam je sjajan, takođe.