Metalni stub ispred kragujevačkog Doma samoupravljača, u centru grada, tu je da podseti na zlatno doba Kragujevca, kada je grad važio za jedan od najvećih industrijskih centara Balkana, a i šire. Njegova simbolika seže dva vek za nama, na samom početku industrijalizacije Srbije – tačnije za 27. februar, 1876. godine.

Danas se 27. februar ne obeležava u gradu na Lepenici. A na današnji dan, 1876. godine u Kragujevcu su izbile radničke demonstracije Crveno barjače, nakon neuspele smene radikalsko-socijalističke opštinske uprave.

Srbija tokom 19. veka prati tokove Evrope. Na svaki mogući način želi da se dokaže da joj pripada, te uvozi sve ono što joj Evropa nudi, od robe, ideja, institucija, do umetnosti, načina ponašanja i evropskih navika. Naravno, ovaj proces je tekao sporo, s obzirom na navike koje je stanovništvo usvojilo od Osmanlija, ali ne možemo reći da nije bilo pomaka u čitavom tom procesu.

Kragujevac je pored svega što ga je krasilo u 19. veku bio pionir indiustrijskog razvoja. Polovnom stoleća u Kragujevcu je osnovana čuvena „Topolivnica” što je za jednu malu, još uvek autonomnu, ali samoupravnu, Srbiju bio ozbiljan industrijski poduhvat.

Grad je još uvek bio mali, a stanovištvo se većinski bavi poljoprivredom, ali kako se industrija razvijala, nastajao je i novi način života, onaj koji će kasnije biti temelj nečega što zovemo radničkom klasom.

Tih godina Evropa nije bila mirna. Čitav 19. vek je bio revolucinaran, pogotovo je ovo važilo za Evropu. Narodi su odbacivali stare sisteme, kapitalizam je vladao ekonomijom, različite ideologije politikom, a sve to skupa stvorilo je nešto što nazivamo građanstvom. Ljudi su se kao nikada pre borili za svoja prava i neretko u toj borbi davali i svoje živote. Takođe, revolucija nije zahvatila samo društvo, već i privredu. Nizale su se fabrike, pravili putevi i pruge, razne tehničke novotarije menjale su sliku i način života ljudi. Svoju kulminaciju industrijalizacija dostiže polovinom veka.

Pored nacionalih programa, u političkom spektru javljaju se i oni, internacionalni, koji nemaju za cilj stanovništvo jedne države, već insistiraju na povezivanju radnika, na osnovu njihovih zahteva i potreba.

Te levičarske ideje često ne nailaze na razumevanje poslodavaca i kapitalista i neretko su se završavale revolucionarnom borbom i odbacivanjem kompletnih sistema usvojenih do tada.

Mladi srpski političari i intelektualci školuju se po velikim evropskim gradovima toga doba kao što su Ženeva, Pariz i Beč, sa zadatkom da u svoju zemlju donesu sve ono što joj nedostaje, u prvom redu ideje i način života tadašnjeg Zapada.

Neki od njih bili su Nikola Pašić, Svetozar Marković, Jovan Ristić i drugi, ali za našu priču prva dvojica su nam od posebne važnosti.

1869. godine u Srbiji je donesen tzv. „Namesnički ustav”, koji stvara novu političku klimu u zemlji. Iako još uvek nema standardnih političkih stranaka, politika je u rukama konzervativaca koje predvodi Jovan Marinković, francuski đak i liberala koje predvodi Jovan Ristić, čovek sa bogatim diplomatskim iskustvom. Uskoro se javlja i treća struja koju nazivamo radikalsko-socijalističkom.

Nadahnutna idejama Svetozara Markovića i umereno do krajnje levičarskih tekovina toga vremena ona stiče ogromne simpatije mladih ljudi i širih masa, a predvode je Adam Bogosavljević i Ranko Tajsić.

Do 1875. godine, ova struja u Narodnoj skupštini počinje da zauzima sve više mesta, ali i dalje ostaje manjina.

Kulminacija radikalsko - socijalističke politike desiće se upravo tih godina u Kragujevcu. Naime, iste godine usvojen je Zakon o opštinama, koji je predviđao organizovanje izbora za opštinske organe vlasti.

Radikali - socijalisti na tim izborima prolaze dobro, uprkos relativno maloj izlaznosti. Tog 13. novembra njima ideološki suprotstavljeni liberali doživeli su debakl, te se jaz između ove dve struje samo produbljivao. Kako je vlast bila mešovita, neki od kmetova su bili radikali-socijalisti, a neki od njihovih zamenika liberali, oni se nisu međusobno uvažavali, što je na kraju kulminiralo u otvoreno odbacivanje druge strane i neminovan sukob.

Ovo je vreme procvata štampe, te su novine među pismenim stanovištvom predstavljale glavni izvor informacija. Liberali su imali „Istok”, a radikali-socijalisti „Staro Oslobođenje” predvođeno Perom Todorovićem, doajenom srpskog novinarstva tog vremena. Politička borba je ovde bila možda i najžešća, a obe strane su se međusobno vređale.

Konačno, stigla je reakcija i „odozgo”. Sledeće 1876. godine vladajući premijer Ljubimir Kaljević, liberal i kasnije jedan od osnivača Napredne stranke 1881. godine, i njegovi sledbenici odlučili su da ponište izbore od 13. novembra i raspišu nove za 27. februar, ali tako da izbegnu radnike, jer bi bili održani u vreme kad bi oni bili na poslu.

Međutim, desilo se iznenađenje, radikali-socijalisti odnose ubedljivu pobedu i ovog puta. Oni slave svoju pobedu marširajući gradom, istakavši crvenu zastavu sa natpisom „Samouprava” i zanosno uzvikujući „Živela republika”!

Ovo je jako razbesnelo kneza Milana, koji je poslao vojsku u grad. Samo pet godina pre ovog događaja, u Parizu proglašena je Pariska komuna, koja je činila direktnu vlast naroda u Parizu i predstavljala protivtežu tadašnjoj pruskoj vosjci i monarhistima u gradu. Kralj se na brutalan način razračunao sa demonstrantima. U sukobima gine nekoliko ljudi, tridesetak ih je pohapšeno, među kojima i Pera Todorović, te je buna okončana. Usledio je period srpsko-turskih ratova, a borba protiv Milanovog apsolutizma u Srbiji se nastavljala.

S obzirom da se radilo o jednom manjem događaju, on nije imao većih reperkusija u prošlosti, ali kao što je navedeno, pokazao je da je tadašnja Srbija i Kragujevac sa njom pripadali Evropi, levica je ušla u srpske političke krugove, a uspomena na „Crveno barjače” ostala je da živi među lokalnim stanovništvom, ovenčana onim stegom ispred „Doma Samoupravljača” i istoimenom ulicom u centru grada.

za portal Pressek piše istoričar Nemanja Jovanović