Posle plata i penzija, treći najveći izdatak države su javne nabavke. Na njih se godišnje potroši oko osam odsto nacionalnog dohotka Srbije. U pitanju oko 2,8 milijardi evra ili 30 odsto budžeta Republike Srbije.

Javne nabavke predstavljaju zbirno ime za kupovinu roba, usluga ili radova od strane javnog sektora - države i njenih ustanova, agencija, firmi... Zbog toga je obuhvat pojma javne nabavke ogroman, a sredstva koja su u igri enormna.

Izveštaji Državne revizorske institucije pokazuju pak da se dobar deo tih sredstava odlivaju kroz nezakonite procedure.

Javno komunalno preduzeće „Čačak” je, na primer, u 2016. godini, bez primene Zakona o javnim nabavkama , iako nisu postojali razlozi za izuzeće od primene, izvršilo nabavku računarske opreme u ukupnoj vrednosti od 921 hiljada dinara bez PDV-a.

Godinu dana pre, na isti način, robu vrednu preko 100 miliona dinara nabavilo je JKP „Vodovod i kanalizacija“ Kragujevac, navodi se u izveštaju Državne revizorske institucije.

- Korupcija je duša javnih nabavki u Srbiji. Da nije nje, sve slabosti u sferi javnih nabavki u Srbiji bi se svodile na lenjost administracije sa jedne, a nestručnost u sprovođenju pravila sa druge strane. To bi možda i bio slučaj da ne postoji mogućnost da se javne nabavke iskoriste za lično bogaćenje. A tu priliku predstavnici vlasti i administracije savršeno razumeju. Zato javne nabavke u Srbiji liče na „alajbegovu slamu“ – nešto što nema vlasnika i što svako kome se ukaže prilika može uzimati koliko mu volja, konstatuje se u istraživanju Javno o javnim politikama Topličkog centra za demokratiju i ljudska prava.

Nivo konkurencije u postupcima javnih nabavki u Srbiji je izuzetno nizak. Zvanična statistika kaže da je prosečan broj ponuđača po javnoj nabavci 2,9 u 2016. godini.

- Međutim, ovaj podatak nije sasvim tačan, odnosno predstavlja realnu situaciju boljom nego što jeste, s obzirom na to da se ponuđači u javnim nabavkama podeljenim u više partija računaju kao ponuđači koji učestvuju u istom postupku javne nabavke, čak i ako se prijavljuju samo za pojedine partije. Tako npr. statistika računa da je u javnoj nabavci podeljenoj na tri partije sa po jednim učesnikom po partiji konkurencija 3, a ne 1 što je realno stanje, navodi se u ovom istraživanju.

O lošem stanju u pogledu obezbeđivanja konkurencije u javnim nabavkama u Srbiji govori i podatak da je u 2016. godini u čak 42 odsto javnih nabavki dostavljena samo jedna ponuda.

Budući da važeći Zakon o javnim nabavkama nije u potpunosti usklađen sa pravilima Direktiva EU, postoji više nego očigledna potreba da se određene odredbe u znatnoj meri redefinišu kako bi bile pojašnjene i kako bi se omogućila njihova realna primena u praksi.

- Neke odredbe zakona su toliko nejasne i bez konkretnih sankcija (koje bi im omogućile primenu) ili su u velikoj meri neprimenjive zbog neusklađenosti sa ostalim propisima u pravnom sistemu Republike Srbije, da su dovele do toga da mnogi instituti koje uređuje taj zakon nikada od usvajanja nisu primenjeni.

Recimo, nijedan prekršajni postupak nije sproveden, pravila o borbi protiv korupcije i sprečavanju sukoba interesa gotovo da se ne primenjuju. Sve to ozbiljno ugrožava sistem javnih nabavki i čini ga neefikasnim, neekonomičnim i u velikoj meri podložnim korupciji, navodi se u istraživanju.

Po rečima Jagode Ratinac iz Udruženja ponuđača izmene Zakona o javnim nabavkama, koje su usvojene 2015. godine, doprinele su većoj, ali ne i kompletnoj transparentnosti i unapređenju procesa, ali i dalje postoje brojni problem koje treba rešiti.

- Jedna od naših osnovnih zamerki je aktivna legitimacija. Naime, po važećem zakonu nakon donete odluke o dodeli ugovora žalbu može da podnese samo ponuđač čija je ponuda proglašena za odgovarajuću. To je nepravda prema ponuđačima, jer onaj čija je ponuda iz bilo kog razloga proglašena neodgovarajućom praktično ne može da se žali. On najpre mora mora da odbrani svoju ponudu što znatno otežava čitav process. Naručioci zahvaljujući tome mogu da izigravaju zakon.

Pored toga ponuđači često i ne pokušavaju da zaštite svoja prava zbog visokih taksi. Drugi razlog je što često u startu smatraju da je postupak namešten. Postojeći zakon doprineo je većoj transparentkosti postupka do donošenja odluke. Međutim, ukoliko novi zakon ne uvede obavezu da naručioci nakon donošenja odluke objave i dokumentaciju o izvršenju i realizaciji ugovora, nećemo moći da kažemo da je ostvarena kompletna transparentnost, kaže naša sagovornica.

Rad na izradi novog Zakona o javnim nabavkama je u toku, ali je, na žalost, lišen i minimuma transparentnosti, jer su zainteresovani akteri, stručna javnost i građansko društvo u potpunosti isključeni iz ovog važnog procesa.