Broj katanaca na „Mostu ljubavi”, preko Lipovačke reke, u Vrnjačkoj Banji, posle deset godina, narastao na nekoliko hiljada i sada pod tim ljubavnim teretom „pati” i most. U najboljem slučaju moguće je da njegova metalna ograda popusti, jer ni projektanti ni graditelji nisu predviđali da će ova banjska ćuprija imati i ovakvu namenu nego da će, poput ostalih tridesetak vrnjačkih mostića, spajati ljude i obale preko Vrnjačke i Lipovačke reke. Uprkos toj nevolji, žitelji Vrnjačke Banje, ipak, neće katance ukloniti ili zabraniti zaključavanje ljubavi, poput gradskih vlasti u Parizu, Rimu, Pragu...

- Jesmo i mi primorani da, kako bi most rasteretili, povremeno određen broj katanaca uklanjamo, a počesto i grozdovi katanaca sami pod teretom otpadaju. Ali, ne bacamo ih, već čuvamo i namera nam je da od te bronze izlijemo bistu pesnikinji Desanki Maksimović, kaže Goran Karavesović, iz banjske turističke organizacije.

Zašto ovoj pesnikinji? Zato što je ona, inspirisana ljubavnom pričom iz Vrnjačke Banje tokom boravaka u ovom mestu napisala jednu od najlepših ljubavnih pesma pod naslovom „Molitva za ljubav”. I, zato je na jednom od stubova mosta ispisan i stih pomenute pesme: „Zaklopi dušu moju sad ko zlatnu skrinju, načini je ljubavi hram”.

A, ta legenda, kojom je pesnikinja bila dirnuta i inspirisana, ovim turističkim mestom  i okolinom kruži ceo vek. Mnogi je znaju i rado će vam prepričati da su se, pred početak Prvog svetskog rata, u Vrnjačkoj Banji zavoleli oficir Relja i učiteljica Nada. Zavoleli se i jedno drugom obećali, a na pomenutom mostu često sastajali. No, rat je ovu ljubav prekinuo, jer Relja po komandi odlazi na front u Grčku. Čekala ga je, čekala lepa učiteljica. Rat je okončan, ali se on ni tada nije vratio. Ne zbog stradanja u borbi već, kako se doznalo, zbog nove ljubavi. Zaljubio se oficir Relja u jednu Grkinju, sa njom se oženio i tamo ostao. A, Nada je, zbog prevelike tuge, patila, kopnela i usamljena umrla.